Hrvate Bosne i Hercegovine se često naziva "bosanskim Hrvatima", što nije točan naziv jer Hrvati žive i u hercegovačkom dijelu te države. S druge strane, neki ih poistovjećuju s Hercegovcima budući da su većina Hrvata iz Bosne i Hercegovine, Hercegovci. Hercegovina je teritorijalno najveći i najhomogeniji hrvatski etnički prostor u BiH. To opet nije ispravno jer velik dio ih potječe i iz Bosne. Nimalo nije zanemariv udio Hrvata iz djelova BiH čije ime nije obuhvaćeno u imenu države, a nisu ni Bosna ni Hercegovina. Stoga je jedini ispravan naziv Hrvati Bosne i Hercegovine, jer oni po svojoj regionalnoj pripadnosti mogu biti Bosanci, Hercegovci i dr.
Tijekom sedmog i sljedećih stoljeća Slaveni asimiliraju zatekle Ilire i Rimljane, primaju kršćanstvo te, uz razvitak vlastite kulture i umjetnosti, oblikuju političke institucije i, konačno, vlastitu državu. Stanovništvo srednjovjekovne bosanske države je bilo slavensko, po svojim etničkim i vjerskim značajkama pripadajući istom etničkom supstratu kao i Hrvati. Osim samoga spomena hrvatskoga imena, to se vidi u mnogobrojnim etno-kulturnim obilježjima, kao što su jezik (čakavstina i štokavska ikavica, te zapadna ijekavština, što su sve karakteristike hrvatskoga jezika), glagoljsko i zapadnoćirilsko pismo (tzv. bosančica ili hrvatska ćirilica) kojim su pisane isprave, djela vjersko-nabožnog i umjetničkog sadržaja, a koje je istovjetno hrvatskoj ćirilici koja se rabila u Dalmaciji i sjevernohrvatskom primorju, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, što se očituje u zapadnom katoličkom kršćanstvu, te umjetničkim oblicima zapadne provenijencije (Romanika).
Politički, većina je sadašnje Bosne i Hercegovine (uz kratke intervale, kao za vrijeme srpskog župana Časlava Klonimirovića ), pripadala hrvatskoj državi, bilo za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Trpimirovića (IX. - XII. stoljeće), bilo kao dio Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Jedan od simbola političkih veza Hrvatske i Bosne je i titula "ban", koju su bosanski vladari nosili od najranijih vremena, a koja je isključivo hrvatska politička titula. Svi bosanski kraljevi su bili katolici, i često (ne uvijek) se nalaze u rodoslovima hrvatskih dinastija. Kulturna strujanja, pogotovo za vrijeme posljednjih 150 godina predosmanske Bosne, sve su više isticala te značajke, tako da najznačajnija djela bosanske umjetnosti i pismenosti čine u Splitu nastali umjetnički rukopisi Hrvojev misal i Hvalov zbornik, iluminirani vjerski tekstovi stvoreni po narudžbi splitskog hercega i bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te romanički zvonik i portal u Jajcu.
Hrvati Bosne i Hercegovine su pretežno katolici. Svoju su vjeru s izrazitim žarom očuvali kroz mnoga teška povijesna razdoblja, a zajedno s njom, očuvali su i svoj nacionalni identitet. Osmansko razdoblje karakterizira stradanje i raseljavanje domaćeg hrvatsko-katoličkog stanovništva i plemstva, kao i islamizacija koja je uhvatila korijen uslijed vise čimbenika, među kojima su najvažniji vjerski progon i nasilje, te inferiorni društveni položaj kršćana opterećenih raznim nametima, kao i institucija "devširme", prislinog odvođenja kršćanske djece i odgoja u islamskom duhu. Samopregalaštvu franjevaca treba zahvaliti što se kod hrvatskoga puka u Bosni i Hercegovini pa tako i u Dalmacijii Slavoniji nisu iskorjenili ni katolička vjera ni osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu. Godine 1881. Austro-Ugarska je potpisala Konkordat s Vatikanom o uvođenju svjetovne katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini i tako počinje oporavak Katoličke crkve i njezinih vjernika u toj zemlji. Uspostavljene su četiri biskupije: Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, te Banjalučka, Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija.
U razdoblju dvije Jugoslavije, Hrvati-katolici smatrani su građanima drugog reda uz potiskivanje hrvatskog jezika ikatoličke vjere te nametanje srpskog jezika. Katolički tisak otvoreno je iskazivao nezadovoljstvo postojećim položajem Crkve i sve se izrazitije vezivao uz hrvatski nacionalni pokret, a postupno izražavao i sve veću naklonost politici potpune hrvatske nezavisnosti. U posljednja dva rata, Katolička crkva i njezini vjernici doživjeli su brojna stradanja, posebice tu treba istaknuti stradanje hercegovačkih franjevaca u veljači 1945. godine i brojna zlodjela i progone koje su Hrvati-katolici pretrpjeli u ratu u Bosni i Hercegovini. Danas, broj katolika u Bosni i Hercegovini iznosi oko 450.000. Vjerski uzori bosanskohercegovačkih Hrvata su: blažena Katarina Kosača-Kotromanić, Diva Grabovčeva, blaženi Ivan Merz, sluge Božje Josip Stadler, Didak Buntić, Petar Barbarić i blažene Drinske mučenice. Mjesta najvećih hodočašća su Međugorje (Gospi Međugorskoj), Komušina-Kondžilo (Gospi Kondžilskoj), Olovo (Gospi Olovskoj), Podmilačje (svetom Ivanu Krstitelju), Humac (svetom Antunu Padovanskom) i Bobovac (misa za Domovinu).
Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini je definicija dana skupu novela, kratkih priča, pjesama i ostalih raznih književnih djela koja su ispisana na hrvatskome jeziku i pripadaju u cijelosti hrvatskoj kulturi u Bosni i Hercegovini, bosanskohercegovačkim Hrvatima i hrvatskome jeziku. Sastoji se od književnosti predosmanskog razdoblja (prvi jezični spomenici, tekstovi krstjana, diplomatsko-pravni tekstovi, natpisi na stećcima), književnosti Bosne Srebrene (molitvenici, katekizmi, zbirke propovijedi, životi svetaca, samostanske ljetopise, prva povijesna djela, pjesnička i memoarska djela, putopise, gramatike latinskoga i hrvatskoga jezika i leksikografska djela koja su mahom ostala u rukopisu), narodnog preporoda (osnivanje niza društava, čitaonica i knjižnica, u kojima se čitaju knjige, novine i kalendari, a održavaju se i tečajevi opismenjavanja), književnosti islamskog civilizacijskog kruga (mnogi bošnjački književnici koji su svoje djelo svjesno utkali u korpus hrvatske književnosti, crpili su iz njega izražajne oblike i primali utjecaje značajnijih hrvatskih autora, nacionalno se izjašnjavali Hrvatima i pisali su na hrvatskome jeziku) i suvremene hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini (najrazvijeniji domaći kulturni centri dugo vremena nisu mogli da zadovolje kulturne potrebe, no poslije započinje živa aktivnost na kulturno-prosvjetnom uzdizanju naroda, obnavlja se rad književnih listova, časopisa i društava te se osnivaju nova poput Hrvatskog kulturnog društva Napredak, Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne).
Ta književnost obuhvaća književnike koji su pisali na hrvatskom jeziku, koji su podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Najpoznatiji književnici iz Bosne i Hercegovine, koji su pisali na hrvatskom jeziku su: Ivo Andrić, Ivan Aralica, Toma Babić, Safvet-beg Bašagić, Enver Čolaković, Musa Ćazim Ćatić, Matija Divković, Mak Dizdar, Asaf Duraković, Fadil Hadžić, Nusret Idrizović, Lucijan Kordić, Veselko Koroman, Mirko Kovač, Ivo Kozarčanin, Silvije Strahimir Kranjčević, Jakša Kušan, Tomislav Ladan, Filip Lastrić, Vitomir Lukić, Grgo Martić, Matija Mažuranić, Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, Zvonimir Remeta, Novak Simić, Antun Branko Šimić, Lovro Šitović Ljubušak, Nikola Šop, Anđelko Vuletić.
Nema komentara:
Objavi komentar